Bartolomé Mitre
Bartolomé Mitre | |
| |
Biografija | |
---|---|
Datum rođenja | 26. jun 1821. |
Mesto rođenja | Buenos Aires, Ujedinjene Provincije Río de la Plate |
Datum smrti | 18. januar 1906. |
Mesto smrti | Buenos Aires, Argentina |
Veroispovest | katolik |
Supružnik | Delfina Vedia |
Mandat(i) | |
Predsjednik Argentine | |
1862. — 1868. | |
Prethodnik | Juan Esteban Pedernera |
Naslednik | Domingo Faustino Sarmiento |
Guverner Provincije Buenos Aires | |
1860. — 1862. | |
Prethodnik | Felipe Llavallol |
Naslednik | Vicente Cazón |
uredi |
Bartolomé Mitre (Buenos Aires, 26. jun 1821. - Buenos Aires, 18. januar 1906.) bio je političar, general i pisac koji je od 1862. do 1868. bio predsjednik Argentine. Za svog mandata uspio je ponovno ujediniti zemlju i potaknuti ekonomski rast.[1]
Biografija
Mitre se školovao i odrastao u Buenos Airesu u vrijeme dok je Argentinskom Konfederacijom diktatorski vladao Juan Manuel de Rosas. Nezadovoljan tim stanjem 1837. otišao je izvan domovine i 15 godina proveo u Urugvaju, Boliviji i Peruu, u kojima je ponekad sudjelovao u vojnim kampanjama i uređivao novine El Mercurio u kojima je pisao protiv Rosasova režima. U domovinu se vratio 1852. kao komandant urugvajskih četa u Bitci kod Caserosa, koja je dovela do pada Rosasa.[1]
Iduće godine Mitre je postao lider secesionističke Provincije Buenos Airesa, čiji su građani odbili prihvatiti ustav Konfederacije, koji je minimalizirao ulogu njihova grada. Obavljao je brojne dužnosti u provincijskoj administraciji i bio general u Bitci kod Pavóna 1861, u kojoj je vojska Provincije Buenos Airesa pobjedila snage Konfederacije.[1] Nakon te bitke prijestolnica je vraćena u Buenos Aires, a on je izabran za predsjednika Argentine.[1]
Mitre je uspio organizirati efikasnu administraciju, smanjiti utjecaj seoskih gazdi (caudilla), proširiti poštansku i telegrafsku mrežu, organizirati javne financije i osnovati nove sudove. Poticao je vanjsku trgovinu i useljavanje. Kad je Paragvaj 1864. objavio rat, preuzeo je zapovjedništvo nad argentinskom armijom.[1]
Na kraju svog predsjedničkog mandata 1868. izabran je u senatu, u kom je zastupao interese srednje klase. Neuspješno se kandidirao na slijedeća dva predsjednička izbora, ali je sve do svoje smrti, ostao simbol argentinskog jedinstva i ekonomskog napredka.[1]
I njegov doprinos u kulturi Argentine bio je značajan. Bio je osnivač novina La Nación (1870) i Argentinske akademije za historiju. Napisao je brojne knjige poezije i proze. Objavio je puno prevoda (uključujući i Dantea) i brojna historigrafska djela, uključujući višetomnu Historia de Belgrano (1858-59) i Historia de San Martín (1887-88).[1]
Izvori
Vanjske veze
- Bartolomé Mitre president of Argentina (en)
- p
- r
- u
do Asamblea del Año XIII (1810–1814)
- Primera Junta
- Junta Grande
- Prvi trijumvirat
- Drugi trijumvirat
Río de la Plata (1814–1820)
- Gervasio Antonio de Posadas
- Carlos María de Alvear
- Juan José Viamonte
- José Rondeau
- Ignacio Álvarez Thomas
- Antonio González de Balcarce
- Juan Martín de Pueyrredón
- José Rondeau
- Juan Pedro Aguirre
- Bernardino Rivadavia
- Vicente López y Planes
- Manuel Dorrego
- Juan Manuel de Rosas
- Juan Ramón Balcarce
- Juan José Viamonte
- Manuel Vicente Maza
- Juan Manuel de Rosas
- Justo José de Urquiza
- Santiago Derqui
- Juan Esteban Pedernera
- Bartolomé Mitre
- Domingo Faustino Sarmiento
- Nicolás Avellaneda
- Julio Argentino Roca
- Miguel Juárez Celman
- Carlos Pellegrini
- Luis Sáenz Peña
- José Evaristo Uriburu
- Julio Argentino Roca
- Manuel Quintana
- José Figueroa Alcorta
- Roque Sáenz Peña
- Victorino de la Plaza
- Hipólito Yrigoyen
- Marcelo Torcuato de Alvear
- Hipólito Yrigoyen
- Arturo Rawson
- Pedro Pablo Ramírez
- Edelmiro Julián Farrell
- Eduardo Lonardi
- Pedro Eugenio Aramburu
- Arturo Frondizi
- José María Guido
- Arturo Umberto Illia
- Juan Carlos Onganía
- Roberto M. Levingston
- Alejandro Agustín Lanusse
- Héctor José Cámpora
- Raúl Alberto Lastiri
- Juan Domingo Perón
- Isabel Martínez de Perón
- Jorge Rafael Videla
- Roberto Eduardo Viola
- Leopoldo Galtieri
- Reynaldo Bignone
- Raúl Ricardo Alfonsín
- Carlos Saúl Menem
- Fernando de la Rúa
- Adolfo Rodríguez Saá
- Eduardo Duhalde
- Néstor Kirchner
- Cristina Fernández de Kirchner