Giritli Aziz Efendija

Portret Alije Aziza od F. G. Enlera
Biografske informacije
Rođenje	1749 Kandiye[1]
Smrt	29. 10. 1798. (dob: 49) Berlin
Opus
Jezik	osmansko-turski
Znamenita djela
Muhayyelat

Alija Aziz Krećanin (Kandiye, 1749 – Berlin, 1798), poznat u turskim izvorima kao Giritli Ali Aziz Efendi, osmanski ambasador, pisac i pjesnik.

Detaljni podaci o njegovom životu nisu dostupni, tako da o njemu imamo biografiju u širokim crtama. Rođen je 1749. godine na Kritu, gdje je se školovao, kao sin Tahmiši Mehmeda efendije, historičara i rizničara Krete, odnosno defterdara Kretskog ejaleta.^[2][1] Nakon rasipanja velikog bogatstva kojeg je naslijedio od oca, otišao je u Istanbul,^[1] zavojničio se te, uspevši osmansku hijerarhiju, nastupio za visokog državnog službenika u divanu^{[α 1]}.^[1] Zadužen je za poreznika na otoku Hiosu^[1] a potom za upravnika državne imovine u Beogradu nadzirući prodaju nekretnina.^[1] Uspjehom u Beogradu stekao je povjerenje na dvoru Selima III. tako da je 1796.^{[α 2]} upućen kao veleposlanik u Prusku za vrijeme vladavine Friedricha Wilhelma II. Tako je postao prvi stalni izaslanik Visoke Porte upućen u Prusku^[3][1] i tu dužnost je zadržao do smrti, tj. 29. oktobra 1798.^{[α 3]} u Berlinu, gdje je sahranjen.^[1]

Posle njega, istu ambasadorsku djelatnost je naslijedio njegov sin Selüver efendija,^[4] slijedeći praksu ranih osmanskih veleposlanika da dužnost predaju bliskoj rodbini.^[4]

Pokopan je na prvom muslimanskom groblju u Berlinu po naredbi kralja Friedricha Wilhelma III, mjesto poznato kao Tempelhofer Feldmark koje se nalazilo gdje Geibelstrasse izlazi na Urbanstrasse, u berlinskoj četvrti Kreuzberg.^{[α 4]} Na Urbanstrasse nedavno je postavljena ploča u spomen Alije Aziza Krećanina, a njegovo tjelo je kasnije prešeno na Berlinsko tursko groblje^{[α 5]}, osnovano 1866. pokraj Džamije Mučenika^{[α 6]} u Neuköllnu. Danas Tursko groblje u Berlinu predstavlja najstarije groblje na tlu Njemačke.

Nakon mladalačkih godina razvrata, postao je učenjak odan državnoj službi, te mudar književnik mistički naklonjen prema hurufizmu ^{[α 7]} i alevitsko-bektaškim heterodoksijama.^[1] Osim perzijskog i arapskog, poznavao je i grčki i nešto njemačkog.^[5]

Autor je jednog malog divana, zbirka mističnih pjesmama sačuvana u rukopisu, te traktata Vâridât-ı İlâhiyye (Božansko nasljeđe) djelo sa nerijetko opskurnim pasusima, protkano sufizmom i gdje se objašnjava priroda nekih mističnih riječi i pojmova. Njegovo remek-djelo su Muhayyelât (Maštanja), jedinstvena fikcija u kojoj se utaču svakodnevni (realistični) i fantastični elementi, proza dobro u struji tradicionalne osmanske proze nad kojoj izviru utjecaji zapadne književnosti. Tekst je postao vrlo popularna i tražena lektira od čitatelja 19. vijeka. Od Alije Aziza Krećanina ostao nam je i niz korespondencija sa značajnim ličnostima njegovog vremena, kako osmanskih tako i zapadnih.

Muhayyelât se smatra ranim pretečom nove turske književnosti koja će nići sa Tanzimatom. Procjenjuje se da je ga Alija Aziz počeo pisati najranije 1770-ih, a smatra se da je dovršen 1797. godine. Rukopis je prvi put objavljen 1852, zatim 1867. godine u tiskari Mekteb-i Harbiye-i Şahane pod naslovom Muhayyelat-ı Aziz Efendi, i konačno 1873. godine u izdanju istanbulske tiskare İzzet Efendi Matbaası. Postao je vrlo popularna knjiga svog vremena, a već početkom 20. vijeka se smatra klasikom. Sastoji se od tri dugih pripovijedaka koje je autor nazvao hayâl (san), nadahnute starim arapskim i asirskim pričama kojim je pisac nadovezao svoje mistične strasti. Napisane su jezgrovitim stilom, u suprotnosti sa maštovitim sadržajem, kroz kojeg čudesni džinni i vile neprestano izviru iz konteksta stvarnih i svakodnevnih životnih situacija. Iako se priče odvijaju u različitim vremenima i prostorima, one ukazuju na tragove Istanbula iz 18. vijeka i života na palači.^[5]